Svet jednakih je svet mogućnosti
Srbija je zemlja u kojoj je tokom 2019. godine zabeleženo 26 slučajeva ubistava žena od strane partnera ili člana porodice – najčešće u kući ili stanu koje su delile sa nasilnikom, dok je jedna žena izvršila samoubistvo nakon dugogodišnjeg trpljenja nasilja. Najmlađa žrtva imala je 19 godina, a najstarija 88 godina. Radnice u Srbiji izložene su mobingu, prekovremenom radu, diskriminaciji na radnom mestu, kao i verbalnom i seksualnom nasilju, dok se njihovim koleginicama iz leskovačke „Jure“, umesto odlaska u toalet za vreme radnog vremena, preporučuje nošenje pelena. Radnice u srpskim fabrikama su i one na koje predsednik države ukazuje da su „uzete“ za posao zato što turskog investitora prisustvo žena čini „srećnim“ jer „misli da će... eee...“
Takođe, Srbija je zemlja u kojoj se teško nalazi poslodavac koji bi podržao devojku ili ženu koja bi tek da postane majka, dok joj država istovremeno prezentuje i gotovo nameće set nespretno smišljenih slogana poput „Rađaj, ne odgađaj!". Zakonom o finansijskoj podršci porodici oštećene su trudnice i porodilje, majke čija su deca rođena kao osobe sa invaliditetom, poljoprivrednice, ali i žene koje zauzimaju najviše poslovne pozicije i ostvaruju najviše prihode u zemlji, dok ih država istovremeno savetuje, reklo bi se gotovo moli, da se poslovno ostvaruju u Srbiji, a ne u prosperitetnim zemljama Zapada.
Novinarke u Srbiji – od kojih je neke, kako ih ova vlast vidi, moguće „voleti“ samo „kada lako kleknu“ – svakodnevno su izložene pretnjama i uvredama, bilo da je reč o javnim nastupima, konferencijama za štampu ili prljavim tabloidnim kampanjama. Istovremeno, kada je izveštavanje o muškom nasilju nad ženama u pitanju, u medijskim objavama nepodnošljivo se često srećemo sa neetičkim izveštavanjem, relativizacijom nasilja, pa čak i ismevanjem sâme žrtve.
Da li smo jednake kada nas šamaraju u rijaliti programima dok postajemo sramni „simbol“ više nego evidentne, ali ipak retko sankcionisane, eskalacije nasilništva, seksizma i mizoginije u čitavom društvu? Da li smo jednake kada jedan narodni poslanik kaže svojoj koleginici da će joj „nestati sve dlake sa glave, glava biti namazana katranom i nalepljena guščijim perjem“ samo zato jer je izgovorila naglas nešto što misli? Da li smo jednake ako se zovemo Marija Lukić?
Ne, nismo jednake.
Tek nekoliko dana nakon što je predsednik Srbije raspisao parlamentarne, a predsednica Narodne skupštine lokalne izbore, Međunarodni dan žena donosi nam ovu kratku tvrdnju, ili, za nas u Srbiji, kratko podsećanje: „Svet jednakih je svet mogućnosti“.
Srbija je zemlja u kojoj organi vlasti gotovo svakodnevno krše Ustav i zakone i urušavaju njene institucije. Srbija je zemlja sa zabrinjavajućim stanjem ljudskih prava i medijskih sloboda, zemlja nepotizma, korupcije i organizovanog kriminala, i zemlja u kojoj je atmosferu neslobode, straha i nasilja nemoguće ne primetiti i osetiti. Srbija je zemlja u kojoj mladići skloni promovisanju nacizma izbodu nožem drugog mladića samo zato jer nosi majicu sa antifašistikim obeležjem, dok vlast ostaje nema kada je jačanje fašizma i desnice u pitanju. U Srbiji koja stremi da (p)ostane deo demokratskog sveta, ne postoje uslovi za fer i slobodne izbore.
Da li smo jednaki na izborima ako nemamo mogućnost da budemo istinito i blagovremeno informisani i ako ne glasamo slobodno, bez pritisaka i ucena? Da li smo jednaki pred sumnjivim doktorima nauka na funkcijama i univerzitetskim profesorima koji su zvanje stekli kao nagradu za partijsku odanost, dok naša deca, sa tim istim diplomama, napuštaju zemlju? Da li smo jednaki ako smo upravo mi bili ti koji smo svoju decu – iz finansijskih razloga, roditeljskog sebičluka ili proste vere u bolje sutra – lišili šanse za pristojan i normalan život van Srbije?
Ne, nismo jednaki.
Da li je važno koliki procenat žena sedi u skupštinskim klupama, ako tamo i muškarci i žene glasaju na zvonce?
Ne, nije važno.
Bojkot predstojećih izbora ostaviće jasnu poruku da ne želimo više trpeti nejednakosti. Bojkot je naš izbor. Bojkot stvara mogućnosti da se čuje glas svih besnih, razočaranih i izneverenih u Srbiji, a da pritom taj glas ne ubace u biračku kutiju.
Hvala na karanfilu i za njega se trebalo izboriti. A sada, kada već stvaramo svet mogućnosti, želimo li se izboriti i za svet jednakih?
Dragana Rakić