Sećanje na neumornog modernizatora

Pre tačno dvadeset godina, Adam Mihnjik je razgovarao sa Zoranom Ðinđićem za poljski dnevni list „Gazeta viborča“. Ton tog razgovora bio je neobično prisan i meni je, posle svakog čitanja, bilo jasno da se nije radilo samo o rutinskom Mihnjikovom novinarskom zadatku, već o iskrenoj nameri da Zorana Ðinđića upozna ne samo kao „premijera slobodne Srbije“, kako ga je nazvao, već i kao vrhunskog javnog intelektualca, doktora filozofije, koji je sposoban da vidi budućnost Srbije i regiona na početku 21. veka, da sagleda komunističku prošlost zemlje, da razume procese koji su se događali unutar Miloševićeve diktature i da objasni kako se dojučerašnja opozicija našla na vlasti, ali i zbog čega su neke prilike bile propuštene – u svim tim vremenima. 

Na Mihnjikovo pitanje o elementima u istoriji Srbije u 20. veku koje smatra najznačajnijima, Ðinđić je odgovor započeo rečenicom: „Pre svega, to da je u ključnim momentima Srbija platila u svim odlučnim trenucima najskuplju cenu.“ Obrazlagao je dalje svoju tezu uverljivo, no uvek sam se pitala da li je mogao da nasluti da će takvih trenutaka biti još, da će jedan uslediti svega par godina posle i da će u tom „ključnom momentu“ Srbija tu „najskuplju cenu“ platiti upravo njegovim životom. Modernizacija zemlje, koja se do tada činila nezaustavljivom, prekinuta je ubistvom Zorana Ðinđića, premijera Vlade Republike Srbije, 12. marta 2003. godine.

Da pokušam da napišem ovu rečenicu još jednom ili da makar bolje objasnim par pojmova: „modernizacija zemlje“ zapravo znači strahovito težak posao izvlačenja jednog društva iz ambisa beznađa u koje je zapalo nakon što je ubijeno ratovima, ugnjetavano nemaštinom, razvaljeno ukidanjem svih civilizacijskih vrednosti, poniženo zahtevima da kliče svojim dželatima; „nezaustavljiva“ znači pokretana moćnom misli, neverovatnom snagom i jednako velikom ljubavlju Zorana Ðinđića prema narodu te zemlje; „ubistvo“ znači brutalnu egzekuciju čoveka na najvišoj političkoj funkciji u zemlji; „12. mart“ znači – makar jedan dan u godini u kojem ćemo, bez ikakvog okolišanja, da odgovorimo sebi na pitanje „šta smo mi uradili do sada da ovo društvo bude bolje nego što je bilo“. Ili, može i alternativa na ovo poslednje: šta smo mi učinili da se delo Zorana Ðinđića ne zaboravi?

Razgovor sa Ðinđićem Mihnjik završava kratkim poređenjem njihovih disidentskih iskustava: „Služba državne beznednosti je prvi put došla u moj stan da vrši pretres kad sam imao sedamnaest godina.“, kaže Ðinđić – a Mihnjik je imao osamnaest. Ðinđić je imao devetnaest kada je prvi put uhapšen, a Mihnjik dvadeset i jednu kada je osuđen na tri godine zatvora. Na to mu Ðinđić odgovara: „Ja se s tobom ne takmičim. Ti si legenda.“

Ne, Zoran Ðinđić nije mogao ni da pretpostavi da će on takođe postati legenda. Želeo bi sigurno da ga se sećamo kao modernizatora Srbije jer, kako je rekao tada Mihnjiku, svoju najvažniju ulogu video je upravo u modernizaciji zemlje.
Meni bi bilo draže da ga se ne sećamo, već da možemo da ga pitamo, da ga čujemo, da nas još nekad ohrabri razgovorima sa nama i onim svojim čuvenim osmehom. Da nas uveri da možemo da budemo bolji, da zajedno umemo da stvorimo pravedno i srećno društvo. Da bude uz nas dok takvo društvo gradimo.

Zoran Ðinđić nam fali. Ne samo danas, fali nam svaki dan i fali nam godinama. Ako se budemo aktivno sećali njegovih dela, istinski ih razumevajući, i ako nastavimo da modernizujemo društvo tamo gde je on zaustavljen, pružićemo ovoj zemlji drugu priliku, priliku da stremi onim ciljevima ka kojima je koračala zajedno sa Zoranom Ðinđićem, dok je u sebe upijala slobodu.

Nela Tonković
Članica Glavnog odbora Demokratske stranke