Marija Ðajić: NE!
"Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci."
To je jedna od najvažnijih poruka koje nam je ostavio Dositej Obradović. A sve od Nemanjića pa do Drugog svetskog rata svaki umniji i viđeniji Srbin video je da ćemo kao narod jedino uspeti ako se okrenemo obrazovanju. Te je tako u nekadašnjoj Srbiji postojala ozbiljna kultura zadužbinarstva. Oni kao da su znali kakav nas jad čeka u 21. veku pa su nam ostavljali poruke i zadužbine u svakom kutku zemlje, da nas podsete kad prigusti ko smo, šta smo i od koga smo.
Stoga se pitam kako je moguće da smo kao narod tako popustili, kako smo dozvolili da se sa nama ovako strašno manipuliše? Otkud na površini, u javnom prostoru toliko beskrupuloznih ljudi i neznalica? Putem naših medija svetu smo predstavljeni kao nacija koja je ogrezla u bludu i nemoralu. A to je sve zbog toga što smo naučili da ćutimo. Ćutanje je postala veština po kojoj smo poznati. Ćutanje je uvek samo odobravanje.
Tako se mi već dugo nalazimo u onim vremenima kada pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati. Ako nastavimo dosadašnjim tempom da se borimo protiv takvog stanja neznanje će u Srbiji imati apsolutnu vlast nad znanjem. Stoga je došlo vreme da promenimo ploču, izbacimo slušalice iz ušiju i oslušnemo atmosferu oko sebe. Ovu zemlju ne mogu promeniti naši roditelji, možemo to učiniti samo mi mladi.
Kako? Tako što ćemo za početak naučiti da kažemo NE svemu što nas iritira i ponižava. Ja na primer kažem NE ministru kuture i ministru obrazovanja. Kažem NE svim televizijama i novinama. Kažem NE svim umetnicima, a naročito dramskim zato što su pasivni, zato što se ne bore, zato što su kukavice i ne znaju da se pobune. Zato što ih narod najviše voli i veruje im, a oni ćute i stapaju se sa estradom.
Sigurno se pitate ko sam ja da kažem svim tim ljudma NE. Ja sam student Univerziteta umetnosti u Beogradu. Jedna od oko sedamdeset budućih diplomiranih glumaca u 2016. godini. Dakle, Srbija iznedri oko 70 glumaca godišnje. A srećna je godina kad se od tog broja zaposli njih pet, šest. Dakle saradnja između ministarstva obrazovanja i ministarstva kulture je ozbiljno zakazala u pogledu ove profesije.
A ja ne podnosim da budem dokona, te u nedostatku posla u struci, dok čekam da naiđe neka poštena prilika koja je željna mene kao i ja nje, odlazim iz ovog vremena pa pokušavam da se prebacim u neku prošost, istražujem non stop neke zaboravljene velikane, pa uveče kad legnem umesto da maštam o svom životu ja planiram kako da sa tih ljudi skinem veo zaborava. Dolazim do perioda osnivanja pozorišta u Srbiji i shvatam da moja generacija, ako ovako nastavi, ništa neće ostaviti iza sebe. S tom činjenicom ne mogu da se pomirim, jer smatram da na ovu zemlju nismo došli tek zbog toga da ispijamo kafu i gledamo televizor. Te sa mojim kolegama istomišljenicima odlazim u poduhvat osnivanja "Poetskog teatra". I sad pored hiljadu stvari koje istražujemo i pored svih poteškoća na koje nailazimo, razmišljam o tome kako da motivišemo publiku da sutra dođe i pogleda neku našu predstavu. Pa fino, mi ćemo ponuditi nešto što se ovde odavno nije nudilo. Ponudićemo vam mlade ljude pune želje za znanjem i promenom. LJude koji se nadmeću oko toga ko će predložiti znamenitijeg pisca da mu posvetimo prvu premijeru. LJude koji vape da vam pokažu šta sve znaju i umeju. LJude koji se vraćaju poeziji, onom književnom rodu koji je najteže izvoditi na sceni. LJude koji neguju uspomene na glumce starog kova kao što su Zoran Radmilović, Bata Stojković, Bora Todorović, Olivera Marković, Marija Crnobori, Mira Stupica. I ne može me niko ubediti da se to ne bi dopalo čak i ovim ljudima koji gledaju rijalitije ili ovima što odlaze iz Srbije.
O famoznim odlascima mladih ljudi iz Srbije imam da kažem samo IDITE! Ako mislite da ćete tamo jesti zdravije jabuke i kruške onda idite. Nemojte ni slučajno ovde probati da nešto svojim znanjem promenite. Ostavite neznalice da vladaju zemljom vaših predaka, a vi samo slegnite ramenima i krenite u svet jer za ovdašnje bolje i niste stvoreni.
A vi koji ostajete budite hrabri, krenite sami da se borite za sebe, budite pozitivni, rešenja vaših problema su svuda oko vas, a pronaći ćete ih samo ako zagrebete ispod površine. Kad god vam kažu da nešto ne možete, vi im dokažite suprotno. I bunite se. Bunite se kad vam nešto ne prija umesto da tražite opravdanje za svoje ćutanje. Znajte da je vaša prednost, za razliku od ovih koji našom zemljom vladaju, u tome što se vaša moć može nalaziti samo u znanju, a njihova u neznanju. Razlika između te dve moći je velika.
Ja sam promena koju želim da vidim u Srbiji. Čitam Gradimira Stojkovića ovih dana, jer ja sam "Hajduk u Beogradu" i trebam jatake!
(Marija Ðajić, pobednička beseda, Kikinda, 2. marta 2016)
Stoga se pitam kako je moguće da smo kao narod tako popustili, kako smo dozvolili da se sa nama ovako strašno manipuliše? Otkud na površini, u javnom prostoru toliko beskrupuloznih ljudi i neznalica? Putem naših medija svetu smo predstavljeni kao nacija koja je ogrezla u bludu i nemoralu. A to je sve zbog toga što smo naučili da ćutimo. Ćutanje je postala veština po kojoj smo poznati. Ćutanje je uvek samo odobravanje.
Tako se mi već dugo nalazimo u onim vremenima kada pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati. Ako nastavimo dosadašnjim tempom da se borimo protiv takvog stanja neznanje će u Srbiji imati apsolutnu vlast nad znanjem. Stoga je došlo vreme da promenimo ploču, izbacimo slušalice iz ušiju i oslušnemo atmosferu oko sebe. Ovu zemlju ne mogu promeniti naši roditelji, možemo to učiniti samo mi mladi.
Kako? Tako što ćemo za početak naučiti da kažemo NE svemu što nas iritira i ponižava. Ja na primer kažem NE ministru kuture i ministru obrazovanja. Kažem NE svim televizijama i novinama. Kažem NE svim umetnicima, a naročito dramskim zato što su pasivni, zato što se ne bore, zato što su kukavice i ne znaju da se pobune. Zato što ih narod najviše voli i veruje im, a oni ćute i stapaju se sa estradom.
Sigurno se pitate ko sam ja da kažem svim tim ljudma NE. Ja sam student Univerziteta umetnosti u Beogradu. Jedna od oko sedamdeset budućih diplomiranih glumaca u 2016. godini. Dakle, Srbija iznedri oko 70 glumaca godišnje. A srećna je godina kad se od tog broja zaposli njih pet, šest. Dakle saradnja između ministarstva obrazovanja i ministarstva kulture je ozbiljno zakazala u pogledu ove profesije.
A ja ne podnosim da budem dokona, te u nedostatku posla u struci, dok čekam da naiđe neka poštena prilika koja je željna mene kao i ja nje, odlazim iz ovog vremena pa pokušavam da se prebacim u neku prošost, istražujem non stop neke zaboravljene velikane, pa uveče kad legnem umesto da maštam o svom životu ja planiram kako da sa tih ljudi skinem veo zaborava. Dolazim do perioda osnivanja pozorišta u Srbiji i shvatam da moja generacija, ako ovako nastavi, ništa neće ostaviti iza sebe. S tom činjenicom ne mogu da se pomirim, jer smatram da na ovu zemlju nismo došli tek zbog toga da ispijamo kafu i gledamo televizor. Te sa mojim kolegama istomišljenicima odlazim u poduhvat osnivanja "Poetskog teatra". I sad pored hiljadu stvari koje istražujemo i pored svih poteškoća na koje nailazimo, razmišljam o tome kako da motivišemo publiku da sutra dođe i pogleda neku našu predstavu. Pa fino, mi ćemo ponuditi nešto što se ovde odavno nije nudilo. Ponudićemo vam mlade ljude pune želje za znanjem i promenom. LJude koji se nadmeću oko toga ko će predložiti znamenitijeg pisca da mu posvetimo prvu premijeru. LJude koji vape da vam pokažu šta sve znaju i umeju. LJude koji se vraćaju poeziji, onom književnom rodu koji je najteže izvoditi na sceni. LJude koji neguju uspomene na glumce starog kova kao što su Zoran Radmilović, Bata Stojković, Bora Todorović, Olivera Marković, Marija Crnobori, Mira Stupica. I ne može me niko ubediti da se to ne bi dopalo čak i ovim ljudima koji gledaju rijalitije ili ovima što odlaze iz Srbije.
O famoznim odlascima mladih ljudi iz Srbije imam da kažem samo IDITE! Ako mislite da ćete tamo jesti zdravije jabuke i kruške onda idite. Nemojte ni slučajno ovde probati da nešto svojim znanjem promenite. Ostavite neznalice da vladaju zemljom vaših predaka, a vi samo slegnite ramenima i krenite u svet jer za ovdašnje bolje i niste stvoreni.
A vi koji ostajete budite hrabri, krenite sami da se borite za sebe, budite pozitivni, rešenja vaših problema su svuda oko vas, a pronaći ćete ih samo ako zagrebete ispod površine. Kad god vam kažu da nešto ne možete, vi im dokažite suprotno. I bunite se. Bunite se kad vam nešto ne prija umesto da tražite opravdanje za svoje ćutanje. Znajte da je vaša prednost, za razliku od ovih koji našom zemljom vladaju, u tome što se vaša moć može nalaziti samo u znanju, a njihova u neznanju. Razlika između te dve moći je velika.
Ja sam promena koju želim da vidim u Srbiji. Čitam Gradimira Stojkovića ovih dana, jer ja sam "Hajduk u Beogradu" i trebam jatake!
(Marija Ðajić, pobednička beseda, Kikinda, 2. marta 2016)