Govor Nebojše Novakovića u Novom Sadu (30.3.2022)
Na današnji dan, ali i mnogih drugih dana u našoj svakodnevnici, u Srbiji nema slobode i demokratije, a u srpskom parlamentu nema opozcije. Nema je ni u Beloruskom. Ratna razaranja u Ukrajini na još jedan, nov način stavila su ova dva režima nasuprot cele Evrope i pokazala da nismo slučajno tu gde jesmo, na marginima civilizovanog sveta.
Dragi prijatelji, dobrodošli u Novi Sad. Ovo što sam pročitao je samo jedan pasus, jedan od načina na koji sam u proteklim danima pokušao da objasnim našim partnerima iz Evrope šta mi danas živimo. I to je samo još jedan loš i neuspešan pokušaj da to učinim.
Neuspešan je, jer zaista ne umem da objasnim na pravi način mnogo toga.
Ne umem da objasnim za početak, da je sve teže živeti u prevari da je Novi Sad i dalje ono što je vekovima bio, srpska Atina. Oni koji vole ovaj grad i žele mu dobor to moraju baš ovako da kažu. Da bi on zaista bio prestonica kulture moramo prvo da kažemo da on to nije, i nije - ne zbog mene i vas nego zbog onih koji ga vode.
Da li bi i u jednoj prestonici kulture u Evropi, što je zvanje koje ovaj grad nosi, bilo zamislivo da pozorošni trg renovira firma u vlasništvu kriminalca, a od juče jasno označenog kao naručioc ubistva Olivera Ivanovića. Verujem da ni u jednoj drugoj prestonici kulture ne bi moglo da se izmešta spomen obeležje Jermenskom groblju, kulturno dobro, da bi tu nikla višesprtanica omiljenog investitora Sns-a. Mislim da ne očekujem puno od grada koji drži do sebe ni kada kažem da bi trebalo da je nemoguće se kiti spomenicima na kojima su imena osuđenih zločinaca iz najtraumatičnijeg istorijskog nasleđa Novog Sada, racije iz 1942ge. I nikada i nigde na svetu ni u jednom gradu sa ovako divnim ljudima ne bi mogao da na smrt bude pretučen ulični svirač zbog nekoliko stotina dinara da nema na vlasti tako aktivnih uživaoca plodova mržnje.
Nema grada koji drži do svoje kulture i obrazovanja, a čiji čelnici montiraju proces oduzmanja doktorata čuvenom i veoma uvaženom gradskom advokatu. Nema grada koji drži do svog obrazovanja, a da je na čelu Univerziteta čovek koji lažira podatke o svojim naučnim postignućima.
Na 10 kilometara odavde u opštini Žabalj, od juče preti se proterivanjem rusinskoj porodici Vislavski iz Ðurđeva označenoj da regrutuje lica za front na Donjecku. Na 40 kilometara odavde u multinacionalnom selu Hrtkovci kičasto plavim neonom svetli natpis Kuća Vojislava Šešelja, osuđenog ratnog zločinca. Na 100 kilometra odavde proterivani su migranti kao da su neprijatelji, kao da ovo društvo svoje najbolje osobine ne duguje upravo mešanju naroda.
Za koliko je to tačno gore u političkom životu Srbije? Pokušaću da objasnim. Možda možemo da kažemo za tačno onoliko koliko je ovaj režim instiucija ugasio i zakona suspendovao. Koncept institucija je ovde i dalje nejasan, a opozcija preteruje kada se žali? Možemo o tome i manje diplomatski.
Svaki put kada se poništi jedan zakon od strane moćnika, pobedi jedan Palma, a jedna devojčica biva napastvovana. Svaki put kada Zagorka Dolovac odluči da se ne bavi svojim poslom izmešta se nečije groblje, a niče nečija višespratnica. Svaki put kada se pogazi moć institucija, nastrada jedna istina, a pobedi propaganda, pobedi Amidži šou, pobedi kič, pobedi pornografija u programu.
Možda je u političkom životu srbije gore i za onoliko za koliko je Ištvan Pastor morao da odstupi od svog verovanja da je na Srbima je da sebi biraju predsednika i vlast, a na meni da sa njim sarađujem. Na aprilskim izborima koji su pred nama gospodin Pastor je zvanični predlagač kandidata za predsednika i kao takav nalazi se imenom i prezimenom na glasačakom listiću uz ime kandidtata Aleksandra Vučića. On više nema mogućnost samo da „sarađuje“, morao je da uđe u kolo sa onima koji su pripadnike njegovog naroda odavde proterivali, i to je mera onoga što je gore, a da „Srbi“ nemaju mogućnost da demokratski biraju u poslednjih deset godina smo već znali, to je ostalo isto.
Možda je ovde gore i za tačno onoliko kolika je razlika između nečeg što se u ovom gradu u eufemizmu naziva „komunalna“ koalicija, a zapravo bi trebalo da se zove otvorena kohabitacija sa režimom i podrška njegovom dužem trajanju.
Spisku stvari koje su se pogoršale dodajem i to da smo i do sada imali legalizaciju kupovine glasova kroz mere pomoći građanima iz državnog budžeta, a sad imamo isto to usmereno na mlade i budućnost ovog društva. Najpre 100e za njih posle izbora, a od juče 1000 dinara za koje će svaki student uraditi šta god mu kažete.
U pokušajima da objasnim ovde ću stati, jer i dalje to ne umem. Ovaj režim nastavlja nastavlja sa podupiranjem društvenog konteksta optrećenog brojnim problemima gde se građanima snažno ograničava pravo na normalnost, slobodu, zdravlje i sreću. Reći ću samo da obratite pažnju od svega što sam naveo šta se sve desilo juče, u jednom danu. Onda to pomnožite sa 10 godina. Eto možda najboljeg objašnjenja kako živimo.
Ipak, na kraju, ima nešto što je bolje i to nisam hteo da propustim da saopštim.
Mi smo ujedinili, a javili su se i oni za čiji račun hoćemo promene - mladi. Oni će biti kontrolori na ovim izborima. Tvrdim da od ove naizgled male stvari koja sa u uređenim društvima podrazumeva, nema značajnijeg događaja u političkom „životu“ Srbije pod Srpskom naprednom strankom jer je ta stranka učinila sve da im politiku zgadi. Oni danas brane demokratiju na biračkim mestima. Kada uredimo ovo društvo oni će biti kandidiati moderne Srbije, a mi njima kontrolori i tako će izgledati naša pobeda. Od svih uslova za koje se borimo, smeo bih sve da menjam za jedan, a to je podrška mladih i njihovo povrenje da smo drugačiji, da smo mi ti koji su vredni njihove pažnje.
Verujem da to poverenje može da ima naša lista Ujedinjeni za pobedu Srbije i predsednički kandidat Zdravko Ponoš.
Neuspešan je, jer zaista ne umem da objasnim na pravi način mnogo toga.
Ne umem da objasnim za početak, da je sve teže živeti u prevari da je Novi Sad i dalje ono što je vekovima bio, srpska Atina. Oni koji vole ovaj grad i žele mu dobor to moraju baš ovako da kažu. Da bi on zaista bio prestonica kulture moramo prvo da kažemo da on to nije, i nije - ne zbog mene i vas nego zbog onih koji ga vode.
Da li bi i u jednoj prestonici kulture u Evropi, što je zvanje koje ovaj grad nosi, bilo zamislivo da pozorošni trg renovira firma u vlasništvu kriminalca, a od juče jasno označenog kao naručioc ubistva Olivera Ivanovića. Verujem da ni u jednoj drugoj prestonici kulture ne bi moglo da se izmešta spomen obeležje Jermenskom groblju, kulturno dobro, da bi tu nikla višesprtanica omiljenog investitora Sns-a. Mislim da ne očekujem puno od grada koji drži do sebe ni kada kažem da bi trebalo da je nemoguće se kiti spomenicima na kojima su imena osuđenih zločinaca iz najtraumatičnijeg istorijskog nasleđa Novog Sada, racije iz 1942ge. I nikada i nigde na svetu ni u jednom gradu sa ovako divnim ljudima ne bi mogao da na smrt bude pretučen ulični svirač zbog nekoliko stotina dinara da nema na vlasti tako aktivnih uživaoca plodova mržnje.
Nema grada koji drži do svoje kulture i obrazovanja, a čiji čelnici montiraju proces oduzmanja doktorata čuvenom i veoma uvaženom gradskom advokatu. Nema grada koji drži do svog obrazovanja, a da je na čelu Univerziteta čovek koji lažira podatke o svojim naučnim postignućima.
Na 10 kilometara odavde u opštini Žabalj, od juče preti se proterivanjem rusinskoj porodici Vislavski iz Ðurđeva označenoj da regrutuje lica za front na Donjecku. Na 40 kilometara odavde u multinacionalnom selu Hrtkovci kičasto plavim neonom svetli natpis Kuća Vojislava Šešelja, osuđenog ratnog zločinca. Na 100 kilometra odavde proterivani su migranti kao da su neprijatelji, kao da ovo društvo svoje najbolje osobine ne duguje upravo mešanju naroda.
Za koliko je to tačno gore u političkom životu Srbije? Pokušaću da objasnim. Možda možemo da kažemo za tačno onoliko koliko je ovaj režim instiucija ugasio i zakona suspendovao. Koncept institucija je ovde i dalje nejasan, a opozcija preteruje kada se žali? Možemo o tome i manje diplomatski.
Svaki put kada se poništi jedan zakon od strane moćnika, pobedi jedan Palma, a jedna devojčica biva napastvovana. Svaki put kada Zagorka Dolovac odluči da se ne bavi svojim poslom izmešta se nečije groblje, a niče nečija višespratnica. Svaki put kada se pogazi moć institucija, nastrada jedna istina, a pobedi propaganda, pobedi Amidži šou, pobedi kič, pobedi pornografija u programu.
Možda je u političkom životu srbije gore i za onoliko za koliko je Ištvan Pastor morao da odstupi od svog verovanja da je na Srbima je da sebi biraju predsednika i vlast, a na meni da sa njim sarađujem. Na aprilskim izborima koji su pred nama gospodin Pastor je zvanični predlagač kandidata za predsednika i kao takav nalazi se imenom i prezimenom na glasačakom listiću uz ime kandidtata Aleksandra Vučića. On više nema mogućnost samo da „sarađuje“, morao je da uđe u kolo sa onima koji su pripadnike njegovog naroda odavde proterivali, i to je mera onoga što je gore, a da „Srbi“ nemaju mogućnost da demokratski biraju u poslednjih deset godina smo već znali, to je ostalo isto.
Možda je ovde gore i za tačno onoliko kolika je razlika između nečeg što se u ovom gradu u eufemizmu naziva „komunalna“ koalicija, a zapravo bi trebalo da se zove otvorena kohabitacija sa režimom i podrška njegovom dužem trajanju.
Spisku stvari koje su se pogoršale dodajem i to da smo i do sada imali legalizaciju kupovine glasova kroz mere pomoći građanima iz državnog budžeta, a sad imamo isto to usmereno na mlade i budućnost ovog društva. Najpre 100e za njih posle izbora, a od juče 1000 dinara za koje će svaki student uraditi šta god mu kažete.
U pokušajima da objasnim ovde ću stati, jer i dalje to ne umem. Ovaj režim nastavlja nastavlja sa podupiranjem društvenog konteksta optrećenog brojnim problemima gde se građanima snažno ograničava pravo na normalnost, slobodu, zdravlje i sreću. Reći ću samo da obratite pažnju od svega što sam naveo šta se sve desilo juče, u jednom danu. Onda to pomnožite sa 10 godina. Eto možda najboljeg objašnjenja kako živimo.
Ipak, na kraju, ima nešto što je bolje i to nisam hteo da propustim da saopštim.
Mi smo ujedinili, a javili su se i oni za čiji račun hoćemo promene - mladi. Oni će biti kontrolori na ovim izborima. Tvrdim da od ove naizgled male stvari koja sa u uređenim društvima podrazumeva, nema značajnijeg događaja u političkom „životu“ Srbije pod Srpskom naprednom strankom jer je ta stranka učinila sve da im politiku zgadi. Oni danas brane demokratiju na biračkim mestima. Kada uredimo ovo društvo oni će biti kandidiati moderne Srbije, a mi njima kontrolori i tako će izgledati naša pobeda. Od svih uslova za koje se borimo, smeo bih sve da menjam za jedan, a to je podrška mladih i njihovo povrenje da smo drugačiji, da smo mi ti koji su vredni njihove pažnje.
Verujem da to poverenje može da ima naša lista Ujedinjeni za pobedu Srbije i predsednički kandidat Zdravko Ponoš.