Govor Bojana Pajtića na međunarodnoj konferenciji u organizaciji KP Kine
Poštovana gospodo,
Uvaženi domaćini iz China Center for Contemporary World Studies i China Foundation for Peace and Development,
Veliko mi je zadovoljstvo što mogu da kažem da su, bez obzira na veliku nesrazmernost Kine i Srbije, odnosi naših dveju zemalja tradicionalno dobri i prijateljski. Demokratska stranka je tome s radošću naročito doprinela, kada je 2009. godine potpisan Sporazum o strateškom partnerstvu između Kine i Srbije. Od tada su naši kineski prijatelji u Srbiji započeli s realizacijom brojnih, za moju zemlju veoma značajnih projekata, kao što su revitalizacija termoelektrane Kostolac B, most Zemun—Borča ili deonica autoputa na Koridoru 11. Srbija je veoma zahvalna Kini i na nesebičnoj pomoći posle katastrofalnih poplava koje su ovog proleća zadesile veliko područje Zapadnog Balkana.
Mi se nadamo intenziviranju naše saradnje i razmeni iskustava, tim pre što neke potrebe mala Srbija deli s velikom Kinom — od potrebe za modernijom i produktivnijom poljoprivredom i kvalitetnijim obrazovanjem, do jačanja energetskog sektora i smanjivanja jaza između metropole i ruralnih celina. Inkluzivni razvoj je moto koji Srbija mirne duše može da pozajmi od Kine. Važno je i za Kinu i za Srbiju saznanje da budućnost pripada onima koji će imati stručnu, a ne samo jeftinu radnu snagu.
Stara kineska poslovica kaže da onaj ko traži istinu — mora znati da je podnese.
Suočavajući se sa polovičnim i nezadovoljavajućim rezultatima reformi, mi se u Srbiji nekako teško nosimo s istinom. A ona glasi: posle devastacije u poslednjoj deceniji prošlog veka, Srbija je morala da rešava stotine gorućih problema. Na žalost, učinila je to bez odgovarajućeg strpljenja i društvene i ekonomske strategije. Imali smo brzu i sveobuhvatnu privatizaciju u kojoj cena i poreklo kapitala nisu bili primarni faktori, prebrzo smo se odrekli domaćih banaka, forsirali politiku po kojoj je uvoz isplativiji od izvoza i prebrzo oborili praktično sve carinske stope. Ako tome dodamo pretvaranje Srbije u partokratsku državu, kao i komplikovane koalicione odnose u vladama koje su imale i po 18 stranaka, onda nije čudo što smo u proteklih 14 godina 21. veka uradili mnogo manje nego što se moglo očekivati. I sve vreme smo plaćali danak nedostatku znanja, strategije i kontinuiteta. Onome, dakle, što smo od Kine mogli jako dobro da naučimo.
Svi smo ovde svesni činjenice da reforme odavno nisu stvar izbora, nego imperativ. Društva koja stoje su društva koja propadaju. Zahtevi građana od svetskih vlada su sve veći, a moć mnogih vlada — u sendviču između korporativnih ciljeva i snage medija u vlasništvu tih istih korporacija — sve je manja. Ipak, svi mi ovde trebalo bi da u javnom poslu kojim se bavimo uvažavamo staro kinesko pravilo da je čovek srećan onoliko koliko je sposoban da usreći druge. I da radimo na tome mudrije i efikasnije nego ikad.
Ako nešto može da bude interesantno našim kineskim prijateljima iz srpskog iskustva, to je svakako činjenica da nema jačanja domaće potražnje i potrošnje bez najšire shvaćenog srednjeg sloja građanstva. Drastične socijalne razlike i uništavanje srednje klase najveća su šteta koju nam je neoliberalni spekulativni kapitalizam naneo. Srednji sloj je uvek ključni nosilac reformi i od položaja tog sloja u najvećem zavisi budućnost neke države. Mi na to nismo pazili, pa je danas srednji sloj u Srbiji — svi koji žele da dobro žive od svog rada i svog znanja — osiromašen i demotivisan. To stvara prostor za jačanje demagogije i propagande brzih i lakih rešenja, od koje niko i nikad nije imao koristi. Pritisnut spregom političara i oligarha, danas socijalni srednji sloj u Srbiji preživljava teške dane. A trebalo bi da bude nosilac reformi, jačanja domaće potrošnje i rasta standarda.
Večito okrenuta stranim investicijama i spasu spolja, Srbija je zanemarila i sopstvena mala i srednja preduzeća, koja treba da čine kičmu srpske privrede. Te kompanije se sve više opterećuju taksama, porezima i kaznama, da bismo danas došli u situaciju da, uprkos povećanju poreza, fiskalni prihodi realno padaju. To je politika koja dugoročno seče granu na kojoj sedimo.
U tom smislu, gospodo, uveren sam da od Kine možemo mnogo da naučimo. Vama, koji pažljivo pratite i proučavate savremeni svet, neko od naših gorkih iskustava sigurno nije promaklo.
Na kraju, kao premijer srpske pokrajine Vojvodine, imao sam čast da potpišem sporazum o uspostavljanju prijateljskih odnosa između Vojvodine i kineske provincije Guangdong. Time smo načinili još jedan važan korak na promociji prijateljskih kontakata između naših naroda i na razvijanju saradnje, naročito u oblasti privrede, naučno-tehnološkog razvoja, zdravstva i obrazovanja.
Uveren da će se plodni i prijateljski odnosi Kine i Evrope razvijati kao nikad ranije, zahvaljujem vam na pažnji.
Informativna služba DS
Uvaženi domaćini iz China Center for Contemporary World Studies i China Foundation for Peace and Development,
Veliko mi je zadovoljstvo što mogu da kažem da su, bez obzira na veliku nesrazmernost Kine i Srbije, odnosi naših dveju zemalja tradicionalno dobri i prijateljski. Demokratska stranka je tome s radošću naročito doprinela, kada je 2009. godine potpisan Sporazum o strateškom partnerstvu između Kine i Srbije. Od tada su naši kineski prijatelji u Srbiji započeli s realizacijom brojnih, za moju zemlju veoma značajnih projekata, kao što su revitalizacija termoelektrane Kostolac B, most Zemun—Borča ili deonica autoputa na Koridoru 11. Srbija je veoma zahvalna Kini i na nesebičnoj pomoći posle katastrofalnih poplava koje su ovog proleća zadesile veliko područje Zapadnog Balkana.
Mi se nadamo intenziviranju naše saradnje i razmeni iskustava, tim pre što neke potrebe mala Srbija deli s velikom Kinom — od potrebe za modernijom i produktivnijom poljoprivredom i kvalitetnijim obrazovanjem, do jačanja energetskog sektora i smanjivanja jaza između metropole i ruralnih celina. Inkluzivni razvoj je moto koji Srbija mirne duše može da pozajmi od Kine. Važno je i za Kinu i za Srbiju saznanje da budućnost pripada onima koji će imati stručnu, a ne samo jeftinu radnu snagu.
Stara kineska poslovica kaže da onaj ko traži istinu — mora znati da je podnese.
Suočavajući se sa polovičnim i nezadovoljavajućim rezultatima reformi, mi se u Srbiji nekako teško nosimo s istinom. A ona glasi: posle devastacije u poslednjoj deceniji prošlog veka, Srbija je morala da rešava stotine gorućih problema. Na žalost, učinila je to bez odgovarajućeg strpljenja i društvene i ekonomske strategije. Imali smo brzu i sveobuhvatnu privatizaciju u kojoj cena i poreklo kapitala nisu bili primarni faktori, prebrzo smo se odrekli domaćih banaka, forsirali politiku po kojoj je uvoz isplativiji od izvoza i prebrzo oborili praktično sve carinske stope. Ako tome dodamo pretvaranje Srbije u partokratsku državu, kao i komplikovane koalicione odnose u vladama koje su imale i po 18 stranaka, onda nije čudo što smo u proteklih 14 godina 21. veka uradili mnogo manje nego što se moglo očekivati. I sve vreme smo plaćali danak nedostatku znanja, strategije i kontinuiteta. Onome, dakle, što smo od Kine mogli jako dobro da naučimo.
Svi smo ovde svesni činjenice da reforme odavno nisu stvar izbora, nego imperativ. Društva koja stoje su društva koja propadaju. Zahtevi građana od svetskih vlada su sve veći, a moć mnogih vlada — u sendviču između korporativnih ciljeva i snage medija u vlasništvu tih istih korporacija — sve je manja. Ipak, svi mi ovde trebalo bi da u javnom poslu kojim se bavimo uvažavamo staro kinesko pravilo da je čovek srećan onoliko koliko je sposoban da usreći druge. I da radimo na tome mudrije i efikasnije nego ikad.
Ako nešto može da bude interesantno našim kineskim prijateljima iz srpskog iskustva, to je svakako činjenica da nema jačanja domaće potražnje i potrošnje bez najšire shvaćenog srednjeg sloja građanstva. Drastične socijalne razlike i uništavanje srednje klase najveća su šteta koju nam je neoliberalni spekulativni kapitalizam naneo. Srednji sloj je uvek ključni nosilac reformi i od položaja tog sloja u najvećem zavisi budućnost neke države. Mi na to nismo pazili, pa je danas srednji sloj u Srbiji — svi koji žele da dobro žive od svog rada i svog znanja — osiromašen i demotivisan. To stvara prostor za jačanje demagogije i propagande brzih i lakih rešenja, od koje niko i nikad nije imao koristi. Pritisnut spregom političara i oligarha, danas socijalni srednji sloj u Srbiji preživljava teške dane. A trebalo bi da bude nosilac reformi, jačanja domaće potrošnje i rasta standarda.
Večito okrenuta stranim investicijama i spasu spolja, Srbija je zanemarila i sopstvena mala i srednja preduzeća, koja treba da čine kičmu srpske privrede. Te kompanije se sve više opterećuju taksama, porezima i kaznama, da bismo danas došli u situaciju da, uprkos povećanju poreza, fiskalni prihodi realno padaju. To je politika koja dugoročno seče granu na kojoj sedimo.
U tom smislu, gospodo, uveren sam da od Kine možemo mnogo da naučimo. Vama, koji pažljivo pratite i proučavate savremeni svet, neko od naših gorkih iskustava sigurno nije promaklo.
Na kraju, kao premijer srpske pokrajine Vojvodine, imao sam čast da potpišem sporazum o uspostavljanju prijateljskih odnosa između Vojvodine i kineske provincije Guangdong. Time smo načinili još jedan važan korak na promociji prijateljskih kontakata između naših naroda i na razvijanju saradnje, naročito u oblasti privrede, naučno-tehnološkog razvoja, zdravstva i obrazovanja.
Uveren da će se plodni i prijateljski odnosi Kine i Evrope razvijati kao nikad ranije, zahvaljujem vam na pažnji.
Informativna služba DS